Istorijat i osnivač

Nastanak Aikidoa je usko povezan sa japanskom istorijom i životom njegovog osnivača.

Današnji Aikido ima svoje korene u ratnoj veštini jedne od najstarijih japanskih feudalnih porodica, Minamoto - Takeda. Smatra se da je princ Teijun, šesti sin Cara Seive 850.-880., izmislio veštinu borenja pod nazivom Aiki Đucu.

Preko prinčevog sina Cunemota ova veština je prenesena na sledeće generacije klana Minamoto. Ovu veštinu dalje usavršava Šinra Saburo Jošimicu, veliki general i strateg. Njegovi sinovi se razvijaju u poznate borce, dodajući nove elemente i tehnike i prilagođavajući ih tada poznatim hladnim oružjima.

U epohi Kamakura 1185.-1336., rađa se figura samuraja i kroz naredne vekove, svaki klan razvija svoje specifične škole borenja, koje su pohađali samuraji. U Japan dolazi i veliki broj učitelja iz Kine. Javlja se i veliki broj škola mačevanja i đuđicu-a. Ove veštine su tokom narednih vekova bile najstrože čuvane tajne, i odavanje tehnika škole, nekome van klana, kažnjavalo se najstrožijom kaznom, smrću. Veliki deo efikasnosti i moći drevnih škola đuđicu-e, bio je upravo u tajnosti tehnika.

U epohi Sengoku 1467.–1600. dolazi do stogodišnjeg rata koji je opustošio Japan i u tom periodu se u praksi usavršavaju mnoge tehnike đuđicu-e. Krajem ove ere, dolazi do opadanja moći porodice Takeda i glava porodice Kunicugu, 1574. premešta iz Takede dvorac u Aizu. Borilačke tehnike, koje je preneo svojim naslednicima bile su poznate pod nazivom, Aizu Todome veština.

Početkom Edo perioda 1600.-1867., završava se epoha ratova i počinje epoha mira, a Japan se ujedinjuje pod Tokugava šogunatom. U tom periodu Takeda klan iz Aize, svoju veštinu čuva i usavršava u potpunoj tajnosti, sve do Meiđi perioda 1868 godine.

Tada Japan izlazi iz vekovne izolacije i pod zapadnim uticajem, ukida se feudalni sistem. Na novo doba mnogi samuraji nisu mogli da se priviknu, jer više nije bilo ratova, a vatreno oružje je potisnulo hladno. Tradicionalne veštine našle su se pred izumiranjem. Glava porodice i mačevalačkog Aizu klana, Sokaku Takeda 1860.-1943., tada je počeo da podučava veštinu borbe Daito Rju Aiki Đuđucu, izvan kruga porodice putujući Japanom sve dok se nije nastanio na Hokaidu.

Najbolji učenik Sokaku Takede bio je Morihej Uešiba, osnivač Aikidoa, čovek retkih vrlina i sposobnosti, koji je Daito školu obogatio delovima drugih drevnih veština koje je u mladosti proučavao, među kojima su najvažnije Jagju Šingan Rju Đuđucu, Šinkage Rju Đuđucu, Kito Rju Đuđucu, Tenšin Šinyo Rju Đuđucu, So Đucu, i druge. Dodao je vlastite zahvate i uveo nove principe kojima je oplemenio mnoge tehnike Daito Rjua, u skladu sa svojim humanim uverenjima.

Rezultat je bio Aikido, koji se kao veština konačno formirao 50-tih godina 20. veka i zauzeo svoje ugledno mesto u Budo porodici.

Borilačke veštine iz kojih je proistekao Aikido

Pored Daito Ryu Aiki Ju Jitsu, koja je poslužio kao osnova za nastajanje Aikido-a, na nastanak su bitno uticale još neke škole đuđucu-a: Kito Rju, Šinkage Rju, Jagju Rju Ken Đucu, Jari Đucu, i u određenoj meri Džudo.

Značajan uticaj Ken đucu veštine mačevanja i Jari đucu veštine baratanja kopljem, doprineo je ne samo formiranju kretanja u Aikido-u, nego formiranju Aikido-a kao jedinstvenog sistema koji u sebi sadrži Aiki Ken Đucu, veštinu borbe mačem, Aiki Đo Đucu, veštinu borbe štapom i Aiki Tai Đucu, veštinu borbe bez oružja.

Jak uticaj kineske kulture sredinom 6. veka nove ere odrazio se i u oblasti borilačkih veština, koje su na tlu Kine imale jaku tradiciju, te je danas vrlo teško razdvojiti korene kineskih i japanskih borilačkih veština.

Paralelno sa Ken-đucu, razvijao se i Jari Đucu veština koja je svoj savremeni izraz dobila u Đuken Đucu, savremena veština puškom sa bajonetom koja se neguje u japanskoj armiji, i Đo đucu, veština borbe štapom, koja se nalazi i u sklopu Aikido-a.

Osnivač Aikidoa

Morihej Uešiba spadao je među najveće majstore borilačkih veština prema mišljenjima svih uvaženih majstora borilačkih veština. Ova konstatacija i nije bitna, koliko je vaćno ono što je on stvorio i što je podario.

Kako je i sam O-Sensei govorio (titula za osnivača borilačke veštine u Japanu) da on nije stvorio Aikido, već da ga je uzeo iz prirode i samo uobličio njegovu suštinu u današnju formu.

Za O-Senseija se govori da čak i kada je bio starac od osamdeset godina, mogao je da savlada suparnika, da razoruža napadača. Mada je u suštini svog bića bio ratnik, Morihej je pre svega bio čovek mira koji je prezirao sukobe, rat i sve vrste nasilja.

Njegov životni put je Aikido, što se može prevesti i kao umeće mira. Možda je ova definicija i najbolja, no ostavlja se Vama koji izučavate Aikido da osetite šta je za vas ustvari.

Umeće mira jeste ideal, ali se u svakodnevnom životu može primeniti u mnogim oblastima. Tokom svog duhovnog traganja, Morihej je imao nekoliko događaja koji su uticali na stvaranje Aikidoa.

Prvi se desio 1925., kada je O-Sensei imao viziju Velikog Duha Mira, puta koji bi mogao da vodi ka okončavanju svih borbi i pomirenju ljudskog roda.

Od tog perioda Morihej se povukao na selo i posvetio svaki minut svog života razradi i širenju Aikido-a, umeća mira. Morihej je shvatio da bi stalna borba s drugima, sa samim sobom i s okolinom uništila zemlju. 

Svet će se i dalje dramatično menjati, a borba i rat mogu potpuno da nas unište. Ono što nam je sada potrebno jesu tehnike sklada, a ne tehnike sukoba.

Potrebno nam je umeće mira, a ne umeće ratovanja. Morihej je podučavao umeće mira kao kreativnu disciplinu duha i tela, kao praktično sredstvo da se izađe na kraj sa agresijom i kao način života koji podstiče neustrašivost, mudrost, ljubav i prijateljstvo.

Mada je Morihej osnovao Aikido u Japanu, Aikido je zamišljen kao poklon celom čovečanstvu. Neki su već izabrali Aikido za svoj put, vežbajući ga na strunjačama i primenjujući ga u svom svakodnevnom životu, a neki će to tek učiniti u budućnosti.

Morihej je bio izrazito sitan i niskog rasta i već od desete godine se interesuje za borilačke veštine. U svojoj osamnaestoj godini otac, član gradske uprave Tanabea, šalje ga u Tokio da bi postao trgovac. Tu počinje da uči Kito Rju Đu Đucu kod Tokasaburo Tokozave, ali posle par meseci se razboleo od beriberi, pa se morao vratiti kući.

Bolest ga je podstakla da preduzme nešto da bi fizički ojačao, pa je počeo prvo da pešači, a zatim da trči. Upornošću kojom se bavio fizičkim vežbanjem postigao je da, iako nizak rastom, sa dvadeset godina bude mnogo snažniji od svojih znatno krupnijih vršnjaka. U to vreme počinje da uči Jagju Rju Ken Džucu kod Masakacu Nakajame, potomka čuvene loze Jagju.

Kada je počeo Japansko - Ruski rat, mobilisan je i borio se u iscrpljujućim bitkama u Mandžuriji, koje su obilovale, čak i za njegov trenirani organizam, veoma napornim marševima. Po povratku iz rata bio je stacioniran u Hamaderi, gde nastavlja svoje učenje kod Nakajame, gde stiče majstorsko zvanje u julu 1908.

Posle demobilizacije vratio se u Tanabe gde, kao opštinski lider pomaže Kijoiči Takedi, majstoru Džudoa treći Dan, da pokrene Džudo, pa i sam jedno vreme trenira Džudo. Međutim, zbog posledica rata imao je česte glavobolje, pa je morao da provede celih pola godine u bolesničkoj postelji.

Posle oporavka, 1910. seli se na Hokaido, gde 1911. upoznaje Sokaku Takedu i počinje da uči Aiki Đu Đucu. Majstor Daito Rju Aiki Đu Đutcua postaje u maju 1916.

Godine 1918. posle očeve smrti, zainteresovao se za Omotokjo religiju koju je propovedao Deguči, te se seli u Ajabe da bi religiju učio na izvoru, od samog Degučija. Omotokio religija je propovedala jedinstvo sa prirodom, opštu ljubav, mir, humanost, idejama kojima je Uešiba naginjao i do tada.

Bavljenje ovom religijom je u njemu izazvalo jaz između njegove duboko humane ličnosti i njegove ljubav prema krajnje nehumano orijentisanim veštinama kojima se bavio. Njegova priroda je težila skladu, ljubavi, humanosti, konstruktivnom stvaralaštvu za opštu dobrobit, a borilačke veštine kao sredstvo ubijanja i sakaćenja, bile su usmerene ka neskladu, nehumanosti i destrukciji.

Međutim, on nije želeo da napusti borilačke veštine i u nadi da će se naći neko rešenje tog ličnog konflikta nastavio je u njima da se usavršava, pa je septembra 1922. stekao zvanje majstora Šinkage Rju Đu Đucu, a učio je i Jari Đucu.

Rešenje je došlo iznenada 1925. Jedan mornarički oficir, profesor mačevanja, posetio ga je u nameri da kod njega uči. U toku razgovora je došlo do neslaganja oko neke sitnice, koje je preraslo u ozbiljan sukob. Oficir je uzeo mač i napao ga. Uešiba je uskladio svoje kretanje i oficir ga je promašio. Kako je za zaustavljanje promašenog udarca potrbna ogromna snaga, ukoliko je on zadat sa stvarnom namerom da uspe, posle više takvih promašaja oficir je potpuno iscrpljen odustao od borbe i seo.

U trenutku kada je video da je pobedio napadača, a da ga, ne samo što ga nije povredio, nego ga nije ni dotakao, niti mu se stvarno suprostavio, Uešiba je shvatio da između njegove prirode i njegovog životnog opredeljenja ne mora da ima suprotnosti, jer na pravi način koncipirana borilačka veština može da bude veoma konstruktivna i humana.

Ono što je uzalud tražio i nije nalazio u raznim religijama Budizamu, Šintoizamu, Omotokjo, i kod raznih majstora borilačkih veština, našao je u trenutku kada je posle te borbe izašao u baštu. On u vezi sa tim kaže da je tog trenutka shatio sledeće:

„Budo borilačka veština, borilački sistem, borilački put, nije obaranje protivnika svojom snagom, niti je Budo vođenje sveta u propust silom oružija. Pravi Budo je doživljaj duha univerzuma, čuvanje mira u svetu, ispravno stvaranje, čuvanje i kultivisanje svega što postoji u prirodi.“

Nakon saznanja o smislu borilačke veštine, Uešibi nije bilo teško da iz ogromnog fonda tehnika kojima je raspolagao izdvoji one koje se uklapaju u taj smisao, a da na bazi drugih, koje su u svom osnovnom obliku etički neprihvatljive, stvori nove koje odgovaraju koncepciji.

Tako je 1925. Aikido kompletno idejno i tehnički koncipiran. Jedino je nedostajao adekvatan naziv, koji je usvojen tek 1942. 

Za novu godinu 1927. Uešiba se sa porodicom seli u Tokio. Već pre toga se za njegovu veštinu saznalo u višim društvenim krugovima, pa mu princ Šimacu omogućava da u njegovom bilijarskom salonu otvori svoj prvi Dođo.

Među prvim njegovim učenicima su se našle kćeri Šimacua, admirala Takešite i grofa Jamamotoa. S obzirom na sve veći interes za novu veštinu, 1928. Uešiba se seli u veći Dođo. U to vreme počinje da trenira kod njega i tadašnji studentski Džudo šampion Ivo Kašara, a Uešibu zovu za predavača na mornaričkoj akademiji. U to vreme kod njega su i studenti glume i igranja da uče kretanje. 1929. Uešiba se ponovo seli u veći Dođo, ali kako i taj već posle pola godine postaje pretesan, onaj deo članstva koji je bio uticajan na političkom i finansijskom polju, uspeo je da omogući izgradnju velikog namenskog Dođo-a.

Nakon preseljenja u novoizgrađeni Dođo posetio ga je Džigoro Kano, osnivač Džudo-a sa Nagaokomi i još nekim članovima Kodokana centralnog instituta za Džudo.

Kada je Džigoro Kano video Uešibu u akciji izjavio je: To je moj ideal Budoa, a kasnije je rekao: Voleo bih da angažujem Uešibu za moj Kodokan - ali on je veliki učitelj, pa je to nemoguće. Zato ću poslati nekoliko sposobnih ljudi s naše strane da uče kod Uešibe. Iako nisu zvanično upućeni od strane Kodokana, posle toga je kod Uešibe došlo da trenira više nosioca visokih zvanja u Džudo - u, a među prvima Nagaoka, Minoru Močizuki i Điro Takeda. 1931. novi Dođo dobija naziv Kobukan. U to vreme je Uešiba već imao oko 40 učenika, među kojima je bilo dosta nosioca visokih zvanja za Džudo ili Kendo. Nešto kasnije se uključuje i Kendži Tomiki, tvorac Gošin - Đicu kate u Džudo - u i šef Aikido sekcije pri Kodokanu.

1931. Uešiba izdaje knjigu Budo Renšu.

1932. osnovan je Budo Sen Đokai Asocijacija za unapređenje Budo-a, a Uešiba je izabran za njenog prvog predsednika.

1935. napravljen je film o Aiki Budo - u, što je jedini predratni film Uešibe.

1941. podučava na policiskoj Akademiji. Iste godine pozvan je da podučava u Mandžuriji borilačke veštine, a potom postaje savetnik borilačkih veština za Šimbuden i Kenkoku univerzitetima.

Kobukan ostaje centralni Dođo, iako se u međuvremenu otvaraju još niz Dođo - a, sve do 1941. godine, kada ulaskom Japana u rat prestaje sa radom.

Uešiba sa tim imprijalističkim ratom nije hteo da ima nikakve veze pa se povukao na farmu u Ivami, koja je danas poznata kao Ibaraki Dođo. Vodio ga je Morihiro Saito. Tu nije podučavao nikog osim svojih ranijih učenika koji su ponekad dolazili na konsultacije.

Posle rata su sve borilačke veštine bile zabranjene u Japanu, ali već 22.11.1945. godine održan je sastanak na kojem je doneta odluka o reorganizovanju Aikido-a. Nova organizacija, koja je počela sa radom 09.02.1948. dobila je naziv Aikikai. Do početka rada Aikikai-a Uešiba nije primao učenike, izuzev Morihira Saitoa, kojeg je na njegovo uporno navaljivanje primio 1946. da mu pomaže na farmi i koji je tako uporno vežbao da je u roku od dve godine već bio nosioc 3. Dan-a. Iste te godine Uešibin sin Kišomaru Uešiba postaje tehnički direktor Aikikai Federacije.

1958. Američka televizija snima dokumentarac.

1960. Morihej Uešiba prima medalju časti sa purpurnom trakom od Japanske vlade. Nastavlja da se bavi i podučava Aikido, sve do svoje smrti 26. aprila 1969. godine.

Govori osnivača o Aikidou

Znajte da pobeda i poraz ne postoje. Ne gubite vreme opterećujući se time, već dozvolite Ki-u vašeg tela da Vas sjedini sa Univerzumom. Aikido nije umetnost borbe sa neprijateljem da bi ga pobedili. To je put vođenja svih živih bića da žive međusobno u harmoniji, kako bi svi postali jedna velika porodica.

Tajna Aikidoa je da svako od nas postane jedno sa Univerzumom, kako bi naši pokreti postali potpuno prirodni. Onaj koji je dostigao ovo stanje može slobodno reći: "Ja sam Univerzum. Ako pokušavaš da se boriš sa mnom, to znači da narušavaš harmoniju Univerzuma, ali - Ja sam Univerzum - i svaki tvoj pokušaj da me napadneš i ostvariš pobedu - već na početku borbe je osuđen na propast."

Ne-odupiranje je jedan od principa Aikidoa. Pošto nema otpora, vi ste pobedili još pre samog početka borbe. Ljudi koji u sebi nose zlo, mržnju i koji uživaju da izazivaju tuče su pobeđeni bez borbe, poštujući ovaj princip ne-otpora. Tajna Aikidoa je kultivisati svoj duh ljubavi i zaštite svih živih bića.

Ne mislim ništa loše onima koji se prema meni ophode neljubazno, već pokušavam im biti zahvalan što mi pružaju mogućnost da treniram kako bih izdržao trenutnu neprijatnost. Treba da shvatite šta je Univerzum, a ko i šta ste Vi. Ako poznajete sebe - poznajete Univerzum.